27.02.2017.

To battle is the only way we feel alive...

Bilo bi lijepo izabrati jedno sjećanje i reći 'bila sam sretna tada'.
Ali kad bolje promislim, sve je to uvijek bilo nekako naizmjenično.

I dan danas je.

Razmišljajući o svim tim lijepim i poticajnim riječima koje sam čula, sjetila sam se onog primjera sa tanjirom.
Uzmeš ga i baciš na pod. Je li se razbio - jeste. Sastavi ga. Je li isti - nije.

Pa tako nekako to dođe.

Postojao je jedan svijet gdje sam bila samo ja. Ja, i sve ono što bih zamislila.
Knjige kojima bih se okružila, svjetovi u koje bih ulazila...

Stvarnost je nešto drugačija.
Tu su ljudi, tu povrijediš i povrijede te, tu se izložiš, tu voliš i jedino tu možeš okusiti stvarni ukus i slast života.

Od svega, ostalo je jedino da mnogo sanjam.
Dok su u stvarnosti krila malo umorna od tuđeg prepravljanja, tamo letim iznad mora. I ništa me ne boli.

Nije ljubav samo volim te.
Ljubav je i puštam te.


Stariji postovi