25.09.2017.

Nakon vrtloga.

Izašla sam iz vrtloga bolnih emocija, iscrpljena i bolnih očiju.
Jede mi se neki kroasan, neki slani palačinak, neka kriška pomazana kajmakom, i to je lijepo jer to mogu sebi kupiti.

Dok recimo zagrljaj, on ne vrijedi kupljen, on se prosto da bez očekivanja i cijene.

Ne mogu pričati šta je u vrtlogu, nekako to su stvari nad kojima nemam i nisam imala uticaj.

Osjećam kako sam se udaljila od ljudi koji su gazili moje granice i iznad njih crtali svoje, a ja ni danas dan ne znam tačno kako zaštititi svoje granice, i zašto mislim da ako ih zadržim da ću jednostavno biti...suprotno od otvorena, voljena osoba.

Ponekad ni sama tačno ne znam šta bih da mi je granica, jer šta je fali malo pomjeriti...eto ništa.
A i ne želim da budem previše čvrsta jer kruto se razbije, ni previše krhka, jer i ono se razbije, već nekako fleksibilna, što i jesam, ali ne sasvim...

Ganjam samu sebe.

Rekla mi je da me ne poznaje, da sam joj daleka, dok se jasno sjećam da sam govorila o sebi, ali me nije čula.
Označila je to kao grešku, kao glavobolju, i eto.

Uostalom pa šta. Žena je imala pravo na to, bez pitanja koliko je od toga bilo ljudski.
Imala je dobre namjere uvjerena sam, i ona nije problem.

Nisam ni ja neki problem, već neki dijelovi mene su mi nepoznanica i ne znam kako sa njima, vjerujem da se to godinama spoznaje.

Nekako je logično djelovalo da se udaljim od stvari koje ne mogu mijenjati, ali time propuštam prisnost i ljubav pomiješanu sa kritikom, osudom...

Ne bih imala ništa protiv da je to iole konstruktivno, već nekako, to su poruke kao 'ti ne trebaš biti takva', 'ti mi zadaješ probleme', 'daj budi normalna', 'zašto si takva', 'zašto nisi kao onaj', 'trebaš ovo bolje'...u prevodu, ne valjam.

Sve to dok sam...pa okej osoba. Zar mi toliko fali?
Pa u nečijim očima, da.

Ali govorim sebi da su to tuđe oči, one mogu da gledaju kako šta hoće, na način na koji hoće, i šta ja tu sad mogu.

Sigurno ne mogu umanjiti koliko su oštre za moju kožu bile neke riječi i postupci, ali mogu vidjeti ima li u nečemu od toga istine, i tako, okoristiti se.
Kako je malo smiješno, da te bole neistine o tebi.

I te neistine te nauče da slušaš svoje istine. Da ih stvarno čuješ.

Neko je vrijeme kada više čujem sebe, kada odzvanja i eho tuđih riječi, i ponekad dolazi do miješanja svega, pa budem malo i zbunjena.

Šta se krije iza osmijeha...iza suza, iza brige...
Krije se ljudsko srce, koje sadrži i radosti i boli.

Pa zašto bih ja, bila drugačija.
Svi smo mi isto, i čim se malo bolje zagledamo jedni u druge, baš to vidimo.


Stariji postovi