14.10.2017.

Samo iskreno.

Naučila sam vremenom da čitam poglede nekih bliskih ljudi.
I obično, dok me neko gleda, mogu da osjetim otprilike šta taj pogled govori.

Obično, odmah nakon što osjetim šta pogled govori, oni to počnu da izražavaju verbalno, i cijela priča se samo potvrdi.

Ponekad, izostane ono verbalno, ali pogledi se često ponavljaju, tako da znam šta koji govori.

Iskreno, umorna sam od nekih pogleda.

Danas je prokomentarisano kako će mi uskoro rođendan, i koliko punim godina, i onda je uslijedio jedan od pogleda koji se već neko vrijeme ponavlja.

Zatim je uslijedilo ono verbalno. Uozbilji se kaže, ne ponašaj se kao da ti je malo godina, ne misli ni na koga, obećaj mi da ćeš da uspiješ, imaš toliko godina a ništa još...

Nekako sam izvukla iz sebe neki kiseli osmijeh, bez komentara.
Svjesna sam da u tim riječima jesu dobre namjere...ali muka mi je od tih pogleda koji govore da još uvijek nisam ništa, jadna ja...

Ni ne slavi mi se rođendan blizu tih pogleda. A biće ih, znam.
Tad će sve ono, drago mi je što si živa i rođena na ovaj dan, pasti u vodu neispunjenih očekivanja.

Mislim da će mi rođendanska želja biti da se maknem od tih očiju.
Pa valjda ne bude kao ona prošlogodišnja. Valjda se ispuni.


Stariji postovi