18.08.2018.

Tako.

Nesigurnosti su ponekad tako glasne.

Preoblače se u odjeću ljubomore, u samosažaljevanje, u sumnju, u potcjenjivanje svega onoga što je ja i precjenjivanje svega onoga što nije ja, u 'nisam dovoljna', u 'ne vrijedim', u 'nisam lijepa onako po standardu'...

I tako dalje i tako bliže.

Ne volim svoju nesigurnost, iako smatram je okej i prirodno da se ponekad osjeti, jer smo ljudi.
Volim sve ono suprotno.

Volim kada dajem slobodu, volim kada osjećam da sam dovoljna, da ja to mogu, da sam lijepa sebi, i volim kada me prošlost ne muči.

Što danas nije slučaj.

Osjećam da je tako besmisleno uopšte pričati o svemu tome, jer je prošlo, jer više nije aktuelno.
A opet, ušunja se ponekad tu gdje je sada.

Pričam kao da mi neko nešto radi.
A tu sam, sama.

Kada se obrišu suze, ostane mi ono saznanje da nemam ništa drugo no da se borim, da se trudim do čega mi je stalo.

Ja ne znam da li će ostvarenje nekih stvari obrisati ili umanjiti nesigurnosti.
Da li one dolaze iz neostvarenosti ili ipak iz prošlih tragova.

I opet cilj kao cilj, ostvarit će se, nije u tome sreća.
Više težim onom osjećaju koji cilj donese sa sobom.

Olakšanje. Onaj osjećaj da sam se konačno, ali konačno popela na tu stepenicu. Onaj osjećaj da sam to uradila, da nisam nesposobna za to. Onaj osjećaj kad ne moram misliti da je neko drugi bolji samo zato što je to postigao. Onaj osjećaj kad živiš iz dana u dana, i više ne moraš brinuti o tome. Ti to prosto imaš, to je dio tebe, i više i ne primjećuješ to kod drugih ljudi, jer to imaš i nema potrebe da ti to konstatno bode oči kada gledaš na svijet oko sebe.

Nešto kao, samopouzdanje, sigurnost, ispunjenost iznutra, suprotnost od praznine, od fali mi.

Trebam se truditi, dok ne uspijem. Koliko god to uspona i padova, unutrašnjih i vanjskih prepreka nosilo sa sobom.
Jer šta drugo...

Stariji postovi