16.02.2018.

Talking in my sleep at night.

Tako sam umorna od njih.
Od podsjećanja kako se i ne uklapam u složnu slagalicu sa njima, i od svega ukupno, što to nosi sa sobom.

Postoje i neke lijepe stvari, ali ne znam gdje je ona tačka, nakon koje prosto ne možeš zanemarivati ono što ti nikada neće odgovarati.
Kažu da dobar odnos je negdje otprilike 80% slaganja i 20% razmirica ili onoga što i ne odgovara sasvim.

Prihvatila sam da se neke stvari možda nikada neće promijeniti. I da se ikad i promijene, ja svoje vrijeme neću trošiti čekajući na to.

Na kraju krajeva, postoje ljudi koji te vole, onako kako umiju.
Ne razumiju te, ali eto vole nekako, često nezgrapno.

I onda, postoje ljudi koji te i vole i razumiju.
To su oni posebni.

Vrlina je i da je neko u stanju da te razumi i ispoštuje, iako mu nisi drag.

Ali ja se hranim razumijevanjem, ljudi koji to mogu da mi pruže.

Za sve ostale, lijepe li su neke daljine...



"You’re not asking for too much you’re just asking the wrong person."


Stariji postovi