10.12.2017.

Miševi i mede.

Ovih dana kao da me bolna sjećanja prošlosti posjećuju radi prihvatanja istih.
Valjda kada si sa tim ljudima svaki dan, lakše se vrate ili probude neka teška sjećanja s njima.

Ali iako neka od njih i dalje bole i učine me tužnom, u stanju sam da kažem u redu, prihvatam to sjećanje, tu prošlost i takav događaj, iako me boli.
Vodim se time da postoji neki razlog zašto se to desilo, i da su ti ljudi ipak radili kako su znali.

Da li je to bilo kako su najbolje znali, ne znam, ali vjerujem da ako neko zna i može bolje, i uradi bolje.

Radim to zbog sebe nekako, jer želim da me prošlost manje posjeduje.

Mada nekako mi i sviđa taj koncept oslobađanja od prošlosti.
U prošlosti sam zapela, stagnirala sam, sabirala i oduzimala se, i nekako je lijepo misliti da nakon svega toga, ja ipak mogu bolje.

Možda tada iz raznih razloga nisam mogla ostvariti svoju sposobnost, i ona je bila oštećena, međutim, ako sam nekad bila nesposobna, ne mora značiti da to određuje cijelu moju budućnost da moram nastaviti biti takva.

Sviđa mi se mogućnost novog početka, novih pokušaja, i dozvole samoj sebi da se ne sabotiram mislima da ne mogu jer nekad nisam mogla.

Uostalom, koliko sam blizu ili daleko od one sebe iz prošlosti, ja biram.

Također shvatam da su mi bol i neugodnost prijatelji, oni koji se javljaju u promjeni.
Onako iskreni prijatelji.

Završit ću sa jednom ohrabrujućom misli:
Oslobađam se prošlosti. Slobodna sam da se krećem naprijed s ljubavlju u svom srcu.


Stariji postovi