09.07.2018.

Dala sam sebi previše vremena za uživanje.

Nešto sam i tužna i sretna ovih dana.
Tuga sloj ispod, sreća iznad.

Osjećam strah, i krivicu također.
Svjesna sam da ne dajem od sebe koliko bih trebala trenutno, i to nije mala stvar, obzirom da je to što dolazi biti ili ne biti, barem na jedno godinu dana.

A meni se nekako stvarno ne da čekati, osim ako baš ne budem morala.

S druge strane poželjela sam da vidim mnoge ljude, ali sad shvatam da nemam kad.
Vidjeću možda još nekoga ako stignem, i ne želim više da se opterećujem time.

Nekako mi ogromno vrijeme odlazi na to.

Doći ću opet, nadam se rasterećena i bez obaveza, pa da lijepo sve stignem da obiđem.

Za sad, moram staviti sebe na prvo mjesto.
Jer ako ja to ne uradim, niko neće.

Žao mi je, ali tako mora biti.

Stvari se ipak neće same uraditi.