29.04.2017.

Trenutna.

O Bože kako imam divnu prijateljicu. I nije jedina.
A imam i njega, cijelog divnog.

On ponekad spomene nekog drugog, i ja gotovo svaki puta pomislim, koji drugi...kad niko nije ti.
Pogledaj onu sliku u okviru, onu odmah ispod sredine, i šta piše na njoj...

Iako razumijem nesigurnost, i sama je imam.
I razumijem da je poslije svega što se desilo u prošlosti, teško pojmiti da bi te neko uprkos svemu volio baš toliko da te nikada ne bi zamijenio.

Znam da je tako, jer i meni je ponekad teško zamisliti da bi baš mene neko eto tako volio.
Ali za sebe...ne sumnjam. Jer ja i volim jedino tako, ne znam drugačije.

Osjećala sam ja i prije dodir realnosti, i nije me slomio.
Ne slomi te nikakva realnost, već ta osoba ukoliko tako odluči.

Uvijek sam voljela reći da je čovjekovo da se zaista zaista potrudi, i onda je tek fer reći, kako dragi Bog odluči.

Uviđam, da ću ovdje morati povući svom snagom vjere i odlučnosti.
Ne zvala se ja RozaBelikova, ima da se zaista potrudim.

Jer tek onda, ako ne uspije, moći ću biti u miru znajući da sam se zaista potrudila.
Potrudila se da gotovo više od toga nije ni moglo da se potrudiš.

Svoj dio sam odradila.
Tuđe dijelove, niti Božije, ne mogu da kontrolišem.

Kako je lijepo biti odlučan, bez dvoumljenja, siguran, i srasti sa tom odlukom.
Ljubav i ja se lahko dogovorimo...kad smo jedno.

Jer neću da jednog dana bude, da je ljubav odustala od mene.
Treba sebi priznati kada ti odustaneš od nje, jer nisi vjerovao, jer si se bojao, jer se nisi trudio, jer bilo šta...

Nacrtala sam sama sebi jedan mali osmjeh. Za promjenu.


Noviji postovi | Stariji postovi