30.12.2018.

Šta sam to imao od života.

Oh, neka suočavanja su tako teška.

Ovih dana suočavam se sa uzročno-posljedičnim zakonom života.
Kakvi izbori, pogotovo oni mali izbori koji se dešavaju na dnevnoj bazi, takav život.

Takva kvaliteta života.

Gledam u ovo što je moj život i što sam ja...i ne mogu a da ne suočim jedno ogromno nezadovoljstvo, razočaranje, tugu i nesreću.

Tu hvala Bogu ne spadaju ljudi oko mene...mislim da je svijet oko mene sasvim u redu, i ljudi koje volim nisu savršeni, ali neki od njih su zaista divni.

Međutim svi oni dijelovi života koji se tiču samo mene...napokon sam im pogledala u oči.
Kao dijete sam mrzila gledati u oči nekome ko galami na mene.

Ovdje imam isti osjećaj. Ne volim gledati u oči svemu tome, ali moram. To je ono što je trenutno, i ako ne suočim koliko je moje nezadovoljstvo time...ostat će isto, i jedino je ta opcija gora od promjene koju trebam načiniti.

Ne mogu više ostati u ovome kako jeste, u sebi koja također snosi odgovornost za ovo.
Nekada bih najradije razderala svoju kožu, i izašla. Ali jedine opcije jesu ostanak ili promjena.

I to ne neka promjena koja će svakom oku biti vidljiva... Sitne, male stvari, na svakodnevnoj bazi.
Da se barem pola dana pitam, da li ovaj izbor podržava moju promjenu koju želim, ili ostanak u ovome što je nepodnošljivo, i da onda načinim taj izbor.

Nije me briga da li ću vidjeti promjenu za mjesec dana ili za dvije godine.
Jer ionako više ne mogu ovako, i kada god ta promjena postane vidljiva i mjerljiva, dobrodošla.

Dok imam osjećaj da mi se život kakav mi je bio u velikoj mjeri raspao i raspada...moja nutrina je dobila jednu misao.
"Kada se sve raspada, možda se zapravo to sve slaže na svoje mjesto..."

Osjećam da jeste tako.

Noviji postovi | Stariji postovi