Update.

Od količine obaveza, trčanja, sustizanja i života se razbolim tri puta u tri mjeseca.

No, nije da nisam sama tako željela i zacrtala. Iako znam da je previše, svejedno zagrabim toliko i guram se preko svojih granica. Jer hoću.

Još uvijek se oporavljam od trećeg puta i osjetim da tijelo vapi za odmorom. Odlučim da ću usporiti, ponegdje na momente i zabušavati, ali vremena za odmor se mora naći.

Ali nije to umor koji slama, nije duševni. Više fizički, koji se rješava mjesecom dobrog odmora. Zbog toga i mogu, jer drugačije je s teškom dušom i s druge strane jednostavno s listom obaveza.

U svrhu odmora razmišljam da odem u japanski park. Ovo doba godine je prelijepo tamo, cijeli park iscvjeta i zajedno sa malim vodopadom je sve što u jednom sunčanu danu trebam.

Sjećam se momenta duševnog slamanja i mog upita, pa šta ću ja sad, kako dalje, šta da radim… Gdje mi je ona rekla, znaš, osluškuj dušu šta želi. Ne znam da mi je iko dao bolji savjet.

Bezvremenski recept za duševno zdravlje.

rozabelikova
Nisam prihvatila šablon. Na prvu je teškoća, u suštini je bogatstvo i ono ispravno. Jednog dana će mi biti drago.

Komentariši